beats by dre cheap

PUT SPASA ,, ŽEPA SREBRENICA''

MARŠ MIRA ,,BUŽIM - ŽEPA – SREBRENICA'' 2011

U sami akšam zaputih se u bužimsku čaršiju na dogovoreni sastanak sa svojim školskim drugom oko dogovaranja polazka za Žepu. Pošto ga ne nađoh zovem ga i reče: evo nas na turbetu dolazi ovamo. Eh Allahu dragi kako lijepo da svi skupa proučimo El- fatihu našem legendarnom Izetu Naniću i ostalima ako Bog da šehidima Bužima. 
Smjestili smo se u autobus i tačno u dogovoreno vrijeme zaputili se u pravcu Bihaća, Ključa, Sarajeva pravac Žepa. Uz put nam se pridužio ostatak ekipe koja je sačinjavala ovogodišnju grupu Udruženja Izet Nanić iz Bužima. I ove godine Udruženje "Izet Nanić" iz Bužima organiziralo je odlazak na Marš mira za svoje članove. Prošle godine članovi ovog udruženja su prošli Marš mira od Nezuka do Potočara, a ove godine su se odlučili za Marš koji kreće iz Žepe  na trasi Borak-Žepa-Srebrenica. Pored osnovnog cilja ovog Marša mira članovi Udruženja Izet Nanić iz Bužima žele podsjetiti javnost na dva legendarna komandanta Armije R BiH rahmetli generala Izeta Nanića i rahmetli komandanta Žepe Avdu Palića koji su položili svoje živote u zadnjim danima odbranbeno-oslobodilačkog rata 1992-1995.godine. Posebno je zanimljivo da su ovu organizovanu grupu sačinjavali članovi udruženja iz 8. BH gradova i to: Bužima,Cazina, Bihaća, Ključa, Visokog, Višegrada, Kalesije i Žepe. U ranim jutarnjim satima stigli smo u Žepu. Moram da priznam da sam po prvi puta u životu pio tako dobru i ledenu vodu a da to nije bio naš bužimski veliki bunar. Pošto su neki naši članovi već prije zijaretili u Žepi odmah su nas uputili putem na niže prema čuvenom MOSTU NA ŽEPI. 

Poslije razgledanja ovih prirodnih ljepota naše bosne upoznavanja naših hrabrijeh žepljaka popismo kahvicu, doručkovasmo i zaputismo se mjestu BORAK odakle smo  krenuli na put kojim je bila povezana Žepa i Srebrenica, tačnije prema vrhu koje i njegovo samo ime daje naslutiti da se radi o nečemu strašnome ,, ZLOVRH''.  Ovaj put su Žepljaci nazivali još i Put spasa jer u ratu je ovuda se vozila i dostavljala hrana preko 50 naših boraca Armije BiH je izguilo živote na ovome putu u potrazi za hranom za svoje suborce.  

Prije nego smo krenuli, prilazi nam jedan mladi simpatični mladić i kaže: konačno sam vas dočekao dragi BUŽIMLJANI ako može jedna zajednička slika ja sam iz Žepe. Poselamio nas je i vodič iz Žepe koji se predstavio ali neka mi halali ime sam mu zaboravio, gledam ga onako ima ga masAllah što bi naša raja rekla pravi ljudeskara, Bošnjo pravi, prozva sve grupe i zamoli predstavnike grupa da dođu svi po majice koje smo dobili za uspomenu na ovaj MARŠ MIRA 2011.  Krenuli smo onako u trku i želji da se malo iskažemo sa kondicijom ali nekako sa nekom malom rezervom jer prvih 6km kažu sve je klanac i velika strana, asfalt je, prži od dole i od gore ali niko nije osjećao umor. Na samom vrhu nas je dočekala policija što se dalo naslutiti da već postajemo nečiji taoci i neudišemo više čisti zrak podrinjskih šuma.   Kažu moramo sačekati dolazi dva autobusa bošnjaka iz Sarajeva malo kasne ali svaki čas bi trebali biti tu, a mi več prevalili možda i više od 6.km.

Krenulo se napokon. Borak - Ozlovrh - Igrišnik - Stublić - Podravanje - Ljeljen Do, tu kažu da imamo prvo konačište. Gledam svi nekako se ućutali i hodaju svojim hodom, jedni osjećaju umor a jedni se prisjećaju onih koji su ostavili svoje živote idući i tragajući za hranom za svoje žepljake ovijem istim putem  pravca prema Srebrenici.  Gledam jednog Bošnjaka. Mlad je. Ne bih mu dao više od dvanaest,  godina i lagano pjevuši ,,AL NAS IMA MASALLAH''. Gledam kako u koloni od nekoliko patriota, vjernika sebi sličnih, na Maršu mira, gazi po podrinjskim puteljcima i vrletima. Na njima rusak, u rusaku komad kruha i koji gutljaj vode, u duši čelična volja i odlučnost da izdržimo svu teškoću časnog puta. Oduševio me jedan mladi dječak nije mu više od 7 godina ide i gazi nepometa se, svi mu nešto dobacuju i daju štogod za pojesti a pored njega korača njegov babo, pomislih dragi Bože koja ljepota a bome i koja volja se dobija kada vidiš ovakav prizor ispred sebe. Ne razumije on mališan, na licu mu vidim, ne zna što ide tim puteljcima. Mene ohrabruje pomisao kako će mo ovako ukorakati u Srebrenicu i kroz nju zaputiti se pravac strave i užasa u bošnjačku klaonicu a ona se zove POTOČARI. Ustavili smo se u velikoj hladovini i taman polijegali da se odmorimo kad se začuh ezan vrijeme podne namaza. Kada sam ustao osjetio sam žuljeve na nogama ali svi bolovi su prestali kada sam čuo ime muderis Nezir Halilović, vrijedilo je stati u saf na čelu sa čuvenim i proslavljenim komandantom legendom iz podrinja.

Na četvrtom Maršu mira "Žepa - Potočari" učestvovao je veliki broj ne samo Bošnjaka Žepljaka, već i Bošnjaka iz cijele Bosne i Hercegovine; bili su tu učesnici iz Bužima, Konjica, Breze, Turbeta, Brčkog, Tuzle, Mostara, Blagaja, Sarajeva...ali i iz inostranstva: Amerike, Švicarske, Austrije...Marš je bio naporan, ali uspješan. Sa zadovoljstvom vam prenosim dio atmosfere s marša Borak - Zlovrh - Igrišnik - Stublić - Podravanje - Ljeljen Do - Jasenova - Zeleni Jadar - Ljubisavići - Srebrenica – Potočari.Ja ako Bog da iduće godine očekujem veći broj Bošnjaka = Bosanaca i Hercegovaca.

Gledam Bošnjaka ispred sebe, Ovako je malo stariji. Reklo bi se, pravi ljudeskara. I on hoda dostojanstveno, gordo, prkosno, gotovo inatljivo a, opet, nekako mehko i obazrivo kao da se boji zemlju da ne uvrijedi. Malo-malo pa obriše čelo, popije koji gutljaj, malo odahne i ide dalje. Pitam ga kako mu ime kaže ja sam Husein iz Kalesije, gledam ga onako pravi gorostas što naš narod kaže masAllah baš mi milo što je upravo on sa nama bužimljanima.

Gledam, onda, trećeg Bošnjaka. Njemu je preko šezdeset, a ima takvih mnogo. Jedan, iz Turbeta je kaže , ide svake godine, drugi se poštapa ali ide, trećem govore da odmori a on nimukajet.

Gledam, onda, u koloni i vrijedne Bošnjakinje. Ima ih sa maramama na glavi a i bez njih. Ima ih mladih djevojaka, gotovo djevojčica, a i onih što bi im majke, pa i nene mogle biti. Gledam jednu Bošnjakinju  malo onako punija žena sva preznojena i jako umorna od hodanja ide i ćuti samo odpuhiva. Na momenat mi se učini da sama sa sobom priča. Ja pomisli kako ona sada se kaje što je uopšte i krenula na ovakav put,  taman u tome momentu pored nas nekakav kombi nailazi i ustavlja se točno pored nas, šofer otvara prozor i reče: Hasibe hajde Bog ti dao malo sjedi bar do vrha ovoga klanca da te povezem. Tada sam skontao da je ženi ime Hasiba, okreće se ona prema kombiju malo zastade i reče: upravi i vozi taj smrdljivi kombi NESJEDAM PA TAMAN UMRILA NA OVOME PUTU, NA NAS FALA BOGU NIKO NE PUCA, VALJDA ĆU IZDRŽATI, i tako Hasiba nastavi svoj MARŠ onako činimi se iz inata. O Allahu dragi kako sam se maločas ogriješio kada sam pomislio da se ova žena vjerovatno pokajala i da nemože haman da hoda, koja volja i snage iz nje izlazi i koja ponositost onako prava bošnjakinja i srcem i dušem, ja na momente zaboravi na svoje žuljeve i čini mi se svima nama koji smo bili u blizini pojavi se dodatna snaga i volja i želja da izdržimo. Gledam i one iz drugih zemalja. Ima ih iz Turske, Danske, Austrije, Italije, Njemačke, Australije, Amerike... Svi oni, uglavnom šuteći, koračaju kao da i sami ne mogu vjerovati da je moguće da čovjek može natjerati čovjeka da poput divljači hrli za životom. A, eto, može.

Gledam usput i razmišljam na Bošnjake koje ne vidim i ne znam. To su oni koji podigoše hair-česme, odmah uz put kojima kolona maršira a pred duše svojih umrlih. Stotine i hiljade žednih grla pije s tih česmi i blagosiva sahibije koje ih podigoše.

Nikada u životu neću zaboravit ulazak i prolazak kroz Srebrenicu, za mene HEROJSKU SREBRENICU, Srebrenicu koja je oborila sve evropske i svjetske političare na ispitu ljudskosti i dostojanstvu, Srebrenici koja je sada grad MRTVIH, grad strave i užasa. Kolona ide tiho i ulazi na ulice izašli naši Bošanjaci, nude vodu, nude kahvu, kolače, pružiše nam svu svoju ljubav i pažnju. Pružiše nam najljepši svjetski osmjeh u znak radosti i dobrodošlice - onaj bošnjački. Na pomisao mi dođe scena iz filma VRAĆANJE MUSLIMANA U MEKKU, Nadam se ako Bog da da će i naša vlada u Bosni doći pameti i svijesti i pomoći opstanak ovijeh ljudi u ovome paklu podrinjskih šuma i u ovome čeličnom zagrljaju još uvjek četničkih hordi zla iz okolnih sela. Obraz i savjest Bošnjaka Srebrenice, Bratunca, Milića, Zvornika, Vlasenice, Višegrada čista je baš kao i nebo koje gledam iznad našijeh glava.

Gledam, a već polahko ulazimo u Potočare, masu koja nas dočekuje, počevši od majki kojima se srce od boli cijepa pa do onih koji su došli da se uslikaju kako bi slijedećih dana krasili naslovnice nekakvih novina.

Gledam, a već smo ušli u kompleks mezarja, napravili mali krug, proučili štogod pred duše ovijeh jadnih namučenih ljudi i zaputili se u zgradu preko puta mezarja, šest stotina i trinaest dženaza se sprema. Svi koji su imali snage i moći postavili smo se u dva reda i na rukama iznijeli tabute i unijeli ih i pripremili za sutrašnju zajedničku dženazu. Tabuti svi isti i sve ih miluju ruke najbližih shrvane istom boli i tugom. Vidjeti to a ne zaplakati ili barem osjetiti vrtoglavicu ili drhtavicu je nemoguće. Da insan vidi šest stotina i trinaest mrtvih mrava osjetio bi nelagodu, žalost i tugu u srcu.

Gledam 11.jula, gledam i slušam silne velike riječi podrške majkama Srebrenice. ''S vama smo i uvijek ćemo biti'', ''Imate našu punu podršku'', ''Vaša bol je i naša bol''.. I sve se to tako lijepo kaže i zvuči a koji sahat poslije Srebrenica utone u svoju tamu i zaborav mnogih. A majke? Ko njih pita kako im je.

Gledam u okupljenoj masi starice i starce kako zadnjim atomima snage, uslijed nesnošljive vrućine, uzimaju abdest i pripremaju se za klanjanje podne i dženaze namaza Gledam Bošnjakinju, majku, koja danas sahranjuje i posljednjeg, četvrtog sina. Roni suze i sve hoće za sinom da u kabur uskoči.Gledam a grudi se stežu i riječi sve sporije klize na papir. Razmišljam gdje je sada moja faceoobok prijateljica Nadira, koja mi prije par dana  reče da danas ispraća brata neznamo se ali dijelim dio tuge sa njom i sa svima koji su danas tu.

Gledam a dušu mi ispunjava bol ali i radost a sve zbog onoga što sam gledao. Bol je gdje god sam pogledao ali i radost. Bol je doživjeti Marš mira, a meni to bijaše prvi put, gledati i pohoditi sve te staze smrti užasa i spasa. Radost i olakšanje je gledati kako tim istim stazama danas korača naša mladost koja ne želi osvetu niti bilo čiju smrt. To je mladost koja samo želi dostojanstven život sebi i svakome. To je mladost koja je naš ponos i dika ali i naša svijetla budućnost. 

Neka sam i ja doživio da sam bar 3 dana bio pripadnik ove bužimske brigade viče jedan iz naše grupe, zovu ga svi tetak, pitam ga onako za pravo ime kaže ja sam Osman a Samir mi je rođak. Ko je Samir,  a Samir je jedan veliki Bošnjo i  prijatelj sa našim bužimljanima inače bio je u toku rata u Žepi. Pojavljuje se i Elvir onako visok prava momčina kaže da je iz Višegrada a njegova hanuma je iz Bužima i zbog toga je ponosan što je sa nama bužimljanima. Gledam ovu četvoricu među nama tetak Osman, Samir iz Žepe, Husein iz Kalesije   Elvir iz Višegrada kao četiri bosanske planine svaka gordo, ponosito i prkosna oni su ponosni što su sa nama bužimljanima, ponosni na našega generala rahmetli Izete Nanića ali Bogami i mi smo ponosni na našega hrabroga generala Izeta i na naš Bužim i sve Bužimljane, i naravno što imamo ovako kršne Bošnjake momčine u svome društvu što su prave gazije od glave do pete. 11.07.2011 ostaće mi duboko zapisan u mome životu, osjećam se kao da sam skinuo veliku obavezu sa sebe, kao da sam obavio mali hadž. Posebno mi je bilo čast biti u koloni u kojoj se nalazio Žepljak muderis Nezir ef.Halilović naš veliki Bošnjak, gazija i vojskovođa, trenutni imam u džamiji kralja Fahda u Sarajevu.

Imao sam čast upoznati i slikati se sa velikim Bošnjakom gazijom iz sandžaka muftijom Muamerom Zukorlićem. Imao sam ponovno čast slikati se sa velikim Bošnjakom Avdom Husejnovićem koji plijeni pažnju ne samo nas Bošnjaka nego i našijeh dušmana četnika, katila kako ih je naš Bošnjak Avdo opisao u knjizi ,,DŽELATI NARODA MOG''. Ma nije samo Avdo napisao par knjiga nego i snimio par dokumentirani filmova koje bi svaki Bošnjo morao imati i prikazati ih u svojoj porodici i pogledati sa svojima bližnjima. Filmovi: Krvavi ples po Šeheru, Vanzemmaljci iznad Sarajeva, Bosna ili smrt i Daleko je Tuzla zaista su velika istina i veliko bogastvo za našu bošnjačku historiju. Kada sam pogledao film ''Daleko je Tuzla'' razmišljao sam Allahu dragi Naser Orić nije samo heroj Srebrenice i BiH taj čovjek taj Bošnjak zaslužuje veliko poštovanje i sve špekulacije oko bilo kakve izdaje su samo dušmanska propaganda. Neka je veliki rahmet svim šehidima Srebrenice i cijele Bosne. Druge godine ako Bog da 11.07. 2012 ponovno na MARŠ MIRA za Srebrenicu… BUJRUM! Ovdje namjerno nisam pričao o nama bužimljanima o nama neka drugi pričaju. Napomenuo bi samo da je sa nama bio gos. Nijaz Nanić predsjednik udruženja ,,Izet Nanić'' i brat našega generala Izeta Nanića.

(Hvala predivnoj podrinjki Selmi koja je donijela hranu i piće za nas bužimljane taman kada smo bili ostali brez svega i razmišljali gdje i kako se dati u potragu za hranom, Selma hvala ti tebi tvojoj prijateljici, tvojoj mami i tvojima prijateljima koji su bili sa tobom u društvu)

Autor: SultaNemir

STARI GRAD BUŽIM BOSNA I HERCEGOVINA
http://starigradbuzim.blogger.ba
19/07/2011 09:57